Rezultat 17-godišnjeg istraživanja

  
   BIHAĆ, 27. decembra 2017- Odbor za proučavanje historije Salihagića iz Bjelaja i izdavačka kuća "Grafičar" upriličili su sinoć u Muzeju Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću promociju monografije "Salihagići iz Bilaja" Rodoslovni historijski put, autora Mithada Kozličića i Adema Salihagića.
  Ovo iznimno značajno naučno djelo daje bitan potpuno novi doprinos genealoškim naučnim istraživanjima u historiografiji Bosne i Hercegovine.
   Djelo Salihagići iz Bilaja, Rodoslovni historijski put, autorskog dvojca Mithada Kozličića i Adema Salihagića, po mnogo čemu je jedinstveno u našoj historijskoj nauci. Njihov autorski doprinos u ovoj knjizi je nemjerljiv i po svojoj originalnosti premašuje brojna autorizovana djela. Ono što se iz samog sadržaja knjige može vidjeti je da su se autori suočili s nedostatkom pisanih izvora, što ih je svakako spriječilo da napišu jednu hronološki upotpunjenu monografiju ove porodice. Stoga su otišli korak dalje, te kao iskusni pedagozi, dali priloge uz ovu knjigu koji će biti na usluzi istraživačima rodoslovlja u Krajini.



   Monografija "Salihagići iz Bilaja" nastajala je punih sedamnaest godina jer je do potrebne historijske građe bilo iznimno teško doći.



   U Bosanskom Petrovcu sva dokumentacija o Bilaju, je spaljena pa su se činjenice utvrđivale na izjavama svjedoka. I u Bosanskoj Krupi su uništeni svi dokumenti o Salihagićima.
   O monografiji je govorio i akademik Muhamed Filipović podsjetivši kako su se Salihagići iz Perušića na ličkoj, radi minimuma sigurnosti, povukli u Bilaj na bosanskoj strani.
    Istraživači su morali obratiti pažnju na ostatke materijalnih dokaza o životu i postojanju porodice Salihagić u Perušiću, što predstavlja nesumnjivo pouzdan izvor da se utvrde osnovne činjenice o životu ove porodice.

   Osim akademika Filipovića ovo iznimno značajno djelo promovisali su takođe prof. dr. sc. Edin Mutapčić, sa Pravnog fakulteta Univerziteta u Tuzli , akademkinja prof. dr. sc. Aida Salihagić Kadić i autori Mithad Kozličić i Adem Salihagić.






                                 *********************************


   Traganje za svojim precima, bez obzira koliko bilo složeno s obzirom na sačuvanost historijskih izvora, častan je poduhvat. Istovremeno, to je odavanje posebne počasti onima od kojih smo i sami potekli. To je pouka i našoj djeci, i djeci naše djece, da su nam korijeni puno dublji od vlastitih roditelja. Počast je to generacijama koje su bile prije nas, posebni dug koji kroz znanje o njima predajemo vlastitim potomcima. Jer, čovjek bez korijena, bez spoznaja o onima prije njega, čije genetsko naslijeđe nosi, čovjek je bez nade u kvalitetnu budućnost! Suprotno, čovjek duboko svjestan historijskog puta vlastitog roda, prvenstveno s očeve strane čije prezime nosi, ali i majčine, jer mu je i taj rod podario neke posebnosti, čovjek je svijeta, human i objektivan prema svojim susjedima, koji su također tek trenutno zadnji potomci vlastitih predaka! To je svijest i o srodstvu s mnogim drugim rodovima, čime nacionalno opredjeljenje postaje humanije i objektivnije, čak dotle da, u dalekoj prošlosti, bijasmo svi braća i sestre. Zato je moderni imperativ prema susjedu biti gotovo brat, a sa svima drugima čovjek u najljepšem smislu riječi!
                                                                                                                                 Kozličić-Salihagić



 
         *******************************************************

                                               Mithad Kozličić - Adem Salihagić
                                                                      (priređivači)
                                                  Salihagići iz Bilaja
                                                             Rodoslovni historijski put
                                                                        (Sažetak)

    Istraživanje rodoslovlja određenog roda u historiografiji vjerovatno je jedan od najsloženijih i najtežih istraživačkih zadataka. Težina leži u činjenici da se pokušava doći do najbitnijih historijski vjerodostojnih informacija o "historijskom putu" toga roda. Sa Salihagićima je identično. Već je punih sedamnaest godina kako se krenulo u ovaj projekt, a izvjesnost da mu se sagleda završetak, posebno uspješan kraj, bila je gotovo na nuli. Ipak, uz "zrno" sreće, uspjelo se doći do najvjerovatnijih temeljnih kontura tog "historijskog puta".
   Pokušaj rekonstrukcije rodoslovlja islamiziranog stanovništva s područja koje zauzima današnja Bosna i Hercegovina, ali i okolne države, najčešće je gotovo beskoristan napor. Ako su bili sasvim "obični" ljudi, praktično je neostvarivo u smislu da se "prodre" dublje od stotinu ili stotinu i pedeset godina. Razlog je činjenica da osmanska administracija nije uopće po-znavala prezime kao temeljni "indikator" za razlikovanje rodova. To je išlo čak dotle da je trebalo čekati, barem u Turskoj, pojavu reformatora Gazije Mustafe Kemal-paše Atatürka i od njega potaknuti Zakon o prezimenima 1934., kada će se u Turskoj prvi put ozakoniti upotreba prezimena.
   Za one rodove koji su imali istaknute pojedince tokom historije, još posebno ako su živ-jeli u pograničnom području Osmanskog Carstva, situacija je donekle povoljnija. Njih su s prezimenom bilježili, kao svjedočanstvo o nekom događaju, zapadni izvori. Bilajski Salihagići imali su žalosnu "sreću" da je njihova najvjerovatnijeg rodonačelnika, Murat-agu Salihagića, dizdara Perušića, 1662. sustigla nesreća u boju, pa se o tome sačuvao zapis mletačke kancelarije u Zadru, očuvan do danas u Državnom arhivu Venecije. To ne znači da možda taj pe-rušićki dio i ranije možda nije imao neko drugo prezime! Međutim, slavno i uspješno vršenje dizdarske dužnosti Perušića 1643.-1658., Salih-age, vjerovatnog oca Murat-age Salihagića, bit će dovoljan razlog da njegov sin, zbog širom poznatog ugleda vlastita oca, preuzme njegovo ime kao temelj vlastitog prezimena. Tako se napustila toliko znana i stoljećima primjenjivana formula: Murat-aga sin Salih-age. Dodalo se južnoslavensko -ić, pa se dobilo prezime Salihagić. Sličan model, ali u 18. vidjet će se i kod kotor-varoških Salihagića, a u 19. i fojničkih. Uvijek je za takav čin presudan bio ugled pretka: Salih-age. Naravno, i ovdje se ističe da kotorvaroški i fojnički Salihagići nisu u nikakvom srodstvu s bilajskim. Međutim, zanimljivo je da se isti model, kod istih prezimenjaka, primijenio tri puta, a to onda još više potvrđuje ispravnost u ovoj monografiji rekonstruiranog mogućeg historijskog puta bilajskih Salihagića.
   Tu lički dio "historijskog hoda" Salihagića staje, barem kada se radi o dosad dostupnim historijskim dokumentima. Nastavlja se u 19. stoljeću u Bilaju kod Bosanskog Petrovca. Kako i kada su Salihagići došli u Bilaj trenutno nije jasno, jer se ne raspolaže odgovarajućim historijskim potvrdama. Međutim, kako je Lika oslobođena od osmanske vlasti pod kraj 17. stoljeća, kada će na današnje Unsko-sansko područje iz Like, Korduna i okolnih krajeva migrirati oko 130.000 islamiziranih nekadašnjih stanovnika Like i okoline, vrlo je vjerovatno da su i Salihagići, u toj masi ljudi, novi dom potražili i našli prvo u Bilaju. Daljnji njihov "historijski put" može se koliko-toliko pratiti na temelju vjerodostojne historijske građe.
   Najviše historijskih dokumenata pak ima iz prve polovine 20. stoljeća kada su i Salihagići, poput brojnih drugih dobrostojećih muslimanskih stanovnika Bosne i Hercegovine, bili iz-loženi bjesomučnoj pljački njihovih dobara od strane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca - kasnije Kraljevne Jugoslavije. Unatoč tom nipošto pravolinijskom "historijskom putu", Salihagići su bili i ostali postojani, pa ih sve nedaće koje su ih pratile, ni na koji način nisu mogle učiniti manje čestitima, hrabrima i dostojanstvenima. Stoga je ova knjiga svojevrsna historija u kojoj se, na općem planu, oslikava "životni put" mnogih islamiziranih rodova iz Bosne i Hercegovine. U tom pogledu može biti zanimljiva i široj kulturnoj te naučnoj javnosti.
   U odnosu na brojne druge slične naslove ovdje se po prvi put mijene kroz koje su prolazili Salihagići nastoji sagledati u širem historijskom a počesto i pravno-historijskom kontekstu. To je iziskivalo dodatne istraživačke napore, počevši od toga da se oblikuje ne previše dug a ipak nezaobilazan dio o nastanku prezimena, pa o tome kako su se pojavili Salihagići u Lici, do toga da se rekonstruira njihov život Bilaju, osobito u vrijeme jeka agrarne reforme u drugom i trećem desetljeću 20. stoljeća. Taj je dio već desetljećima u fokusu interesa historičara, ali unatoč tome ostala su određena historijska pitanja i dalje relativno slabo osvijetljena, osobito u kontekstu usmjerenom na sasvim određeni rod, ovdje Salihagiće.
   Dijelom se osvijetlilo i "historijske putove" Salihagića iz Kotor-Varoša i Fojnice koji nose isto prezime kao i Salihagići iz Bilaja kod Bos. Petrovca, ali međusobno nisu u nikakvom srodstvu. Ukratko se dao osvrt i na druge Salihagiće koje je odbrambeni i oslobodilački rat 1992.-1995. "raspršio" po cijelome svijetu.
   Iza analitičkog teksta donijelo se pod naslovom "Prilozi" određeni dio različitih tekstova i dokumenata koji dodatno osvjetljavaju sve ono što se razmatralo u ovoj monografiji. U nastavku je poseban dodatak naslova "Dokumenti o oduzimanju zemlje Salihagićima iz Bilaja u sklopu agrarne reforme Kraljevine SHS" gdje se dalo tek dio fotografiranih dokumenata iz Arhiva BiH u Sarajevu, fond Agrarna reforma.  
   
                           translate