Tema magazina MISS UNA: Reinkarnacija i karma

   IDEJA o tome da smrt nije kraj bivanja i da se vise puta radjamo u tijelu sastavni je dio ezotericne slike svijeta. U Bhagavad-giti, autoritativnom spisu vedskog ucenja koji datira iz petog tisucljeca prije Krista, podrobno se objasnjava pojam reinkarnacije kao ciklusa radjanja i umiranja u krugu samsare, te karme kao uzrocno - posljedicnog djelovanja prema kojem vlastitim postupcima, mislima i osjecajima sami kreiramo svoju sudbinu.
   Misao o reinkarnaciji nalazimo i u drugim podnebljima. Pored starih Perzijanaca, Orfika, Kelta i drugih, te nasih suvremenika poput Arunaca iz Australije, Melanezana, Indonezana, Eskima, Dogona i americkih Indijanaca, mozemo tragove tog ucenja naci i u Kuranu, Kabali i Bibliji (primjerice u Matejevom Evandjelju Isus o Ivanu Krstitelju govori kao o Iliji koji ima doci).
   Usprkos tome, u nasem zapadnom svijetu ta misao se donedavno njegovala samo u uskim ezotericnim krugovima zahvaljujuci uglavnom pozitivistickom razvoju znanosti, koja je osporavala sve sto se ne da spoznati osjetima, te crkvi koja je na koncilima u nekoliko navrata odbacivala sva ucenja o ponovnom radjanju u tijelu.
   Sjecanje na prosle zivote
   Paznju javnosti pobudio je tek niz hipnotickih seansi u okviru kojih su radjeni eksperimenti s "vracanjem" u prosle zivote. Malo pomalo za to su se pitanje poceli zanimati i ozbiljni ljudi iz svijeta tzv. ortodoksne znanosti, te je primjerice profesor Ian Stevenson, s Virdzinijskog sveucilista u SAD posvetio vise od dvadesetak godina svog zivota i rada istrazivanju "sjecanja" djece i odraslih koji su tvrdili da se sjecaju svog proslog zivota. U nizu slucajeva koji su se dali provjeriti njihova su se sjecanja pokazala tocnim. Spomenimo samo cesto citirani slucaj Indijke Shanti Devi, koja se savrseno sjecala svog zivota u obliznjem gradu Mutri. Suocavanje s jos zivim osobama iz njezine price pokazala je da svi navodi djevojcice odgovaraju cinjenicama.
   Da li je rijec o slucajnosti, nekoj telepatskoj manifestaciji ili necem trecem, dakako, tesko je reci jer i dalje ostaje otvorena mogucnost da u reinkarnaciju vjerujemo ili ne vjerujemo. U svakom slucaju vrijedno je razmisliti o tome.
   Osvrnemo li se oko sebe posvuda cemo naici na ritam nastajanja i nestajanja, dana i noci, ljeta i zime, zivota i smrti. U cijeloj prirodi ne postoji bas nista sto ne bi imalo pocetak i kraj; ta dva suprotstavljena pola neprestano slijede jedan drugog. U najsirem smislu to kretanje koje se odvija u ciklusima zapravo i cini zivotnost i vidljivo je svuda u prirodi, bilo da je rijec o godisnjim dobima, morskim mijenama, periodicnom sistemu elemenata ili sinusoidnoj krivulji elektriciteta. Uvijek se pokazuje figura kruga ili spirale kao principa zivotnosti.
   Ucenje kroz razvoj
   Pored toga, iskustvo nam svakodnevno pokazuje da se sve sto mozemo opaziti razvija, da je podlozno evoluciji. Ne mislimo, pritom, dakako, na evoluciju u Darwinovom smislu gdje taj razvitak zavisi od slucaja i sposobnosti prezivljavanja. Evolucija je, naprotiv, nesto posve razlicito od slucaja; ona je zakonitost, planirani razvitak prema gore. Ne postoji slucaj. Mi zivimo u jednom kozmosu koji je savrseno uredjen, a da bi takav bio svaka stanica njegovog organizma mora takodjer biti podvrgnuta tom redu i zakonitostima koje iz njega proizlaze. Kozmos koji bi u sebi sadrzavao slobodan prostor za igru slucajnosti sam bi u sebi bio proturjecan.
   Toj je zakonitosti, dakle, podlozna sva priroda. Teško je i zamisliti da bi samo covjek mogao biti iznimka i da samo on moze ici kamo hoce i raditi sto ga volja. Naprotiv, kao dio kozmosa i on je nuzno podvrgnut njegovim zakonitostima tj. periodicnoj izmjeni ritma i evoluciji. Kao dio cjeline, kao jedan kotacic u lancu tog savrsenog organizma, koji je ljudskim razumom posve nemoguce predociti i on je podlozan tom zakonu razvitka, jer cjelina se moze razvijati samo ako se razvija svaki pojedini njezin dio.
   Prema tome, smisao i zadatak covjecjeg zivota na zemlji je razvoj. Razvoj se, medjutim, ne dogadja sam po sebi vec je rezultat sukoba suprotnosti i kroz to proces ucenja. A da bi se uopce moglo uciti potreban je problem jer tek kroz pokusaje da ga se rijesi, kroz lutanja i zablude dolazi se blize cilju. S druge strane, sam proces rjesavanja problema je ucenje a tek kroz ucenje covjek se moze razvijati.
   U tom je kontekstu sudbina skupni pojam za sve one brojne probleme s kojima se covjek suocava u toku svog zivota. Pritom su problemi nesto poput zadataka u skoli; rjesavajuci te zadatke covjek uci. Dakle, problemi nisu nista negativno kao sto se to u zabludi cesto misli, naprotiv, oni su samo pomoc pri vlastitom razvitku.
   Na osnovi zakona polariteta (koji je vladajuci zakon na nasoj razini postojanja), covjek ima dvije mogucnosti za ucenje - naime, prema svojim problemima on se moze odnositi aktivno ili pasivno. Aktivno ucenje znaci prihvacanje svojih problema kao zadataka, kao zahtjeva da se uci i napravi korak dalje na putu svog razvitka. Nazalost, vrlo je mali broj ljudi spreman o svojim problemima razmisljati na takav naèin. Mnogo èešæe èovjek nastoji izbjeæi problem, previdjeti ga ili potisnuti. Medjutim, u takvom slucaju njega ce nesvjesna zelja da se nesto dogodi dovesti u situaciju u kojoj ce biti prisiljen pasivno uciti ono sto je bio izbjegao uciti aktivno.
Uloga patnje
   To pasivno ucenje uvijek je povezano s patnjom. Takve se situacije nazivaju udarcima sudbine, bolescu ili nesrecama. Covjek se na njih ljuti, okrivljuje sudbinu, okolnosti, druge ljude, Boga. ili smatra da je nesretna zrtva slucaja. No, rekli smo, u kozmosu ne postoji slucaj, u kozmosu je sve uredjeno i podlozno odredjenim zakonitostima. I nista i nikoga izvana ne mozemo okriviti za ono sto nam se dogadja; kriv je samo onaj koji patnje podnosi jer, kao što smo vec rekli, covjek ima mogucnost izbora izmedju aktivnog i pasivnog ucenja. Kozmicki zakon, naime, ne dopusta "neucenje" jer to bi bila stagnacija i smetala bi razvoju cjeline, stoga je ta toliko hvaljena covjekova "slobodna volja" ogranicena zapravo na slobodan izbor koji vodi uvijek do izvjesnog procesa ucenja i time jednog koracica na putu evolucije.
   Sudbina je, dakle, nesto posve drugo od neke anonimne, neuracunljive moci koja ljude ugrozava svojom slucajnoscu i samovoljom. Naprotiv, sudbina je nesto posve osobno, ona je rezultat vlastitih djela i zakonito pomocno sredstvo evolucije. Ova je zakonitost poznata pod indijskim pojmom karma sto dolazi od glagola "kri" loji znaci djelovati, raditi. Dakle, jedan se problem mora zživjeti tako dugo dok ga se ne shvati. Taj zakon je neovisan o vremenu. Drugim rijecima, kozmos tezi ka ispunjenju zakonitosti, ka ispunjenju plana razvitka i potpuno je pritom nevazno da li je zato pojedinoj njegovoj cestici potrebno deset godina ili tri tisuce godina, buduci da vrijeme i prostor postoje samo u nasoj svijesti a ne u stvarnosti. Stvarnost je bezvremenska samo je nama potrebno vrijeme da je upoznamo, kao sto nam je potrebno vrijeme da upoznamo sadrzaj knjige koja vec u cijelosti napisana stoji pred nama.
   Dakle, sve je na izvjestan nacin vec unaprijed odredjeno zakonitoscu kojoj je podlozna kozmicka evolucija. Slobodna covjekova volja, njegov izbor, sastoji se u tome da izabere kako, na koji nacin ce on ispuniti dio tog kozmickog plana koji se odnosi na njega. Dakle, ispuniti mora ali moze izabrati nacin.
   Smisao reinkarnacije
   Taj model individualne evolucije ne moze se primijeniti na koncepciju o covjeku koji zivi samo jedan zivot od rodjenja i smrti iz posve jednostavnog razloga sto su polazista, pretpostavke i uvjeti zivota kod ljudi tako razliciti. I tu se kao prilicno logicno objasnjenje namece teorija o reinkarnaciji, prema kojoj se ono individualno u covjeku, njegova svijest, monada, jastvo, razvija kroz lanac utjelovljenja, od jednog zivota do drugog sve dok ne dodje do kraja evolucijskog puta.
   Na taj se nacin mogu objasniti razlike u ljudskim sudbinama, ako se misli na to da je svatko na odredjenom stupnju razvitka i, da bi se dalje razvijao, treba proci kroz odredjene probleme i prozivjeti. odredjena iskustva. Na taj se nacin moze objasniti i sudbina u ovom zivotu koja je, dakle, rezultat dosadasnjih zivota i svega što se naucilo ili nije naucilo. Svatko ce, dakle, biti suocen s onim problemima koje u proslosti nije rijesio i reinkarnirat ce se toliko dugo dokle ih ne rijesši.
   Nazalost, dug je covjekov put do Boga. Na tom putu on mora proci kroz pakao da bi spoznao raj. U zelji da osvoji i nadvlada materiju i njezinu prolaznost covjek se kali i polako uci da je ta materija samo zavjesa, privid, maja, iza koje se krije prava sustina stvari i smisao zivota. Tek onda kada spozna o cemu je rijec, kada spozna u cemu se sastoji njegov zadatak i kakvi kozmicki zakoni time vladaju, te kada im se dobrovoljno podvrgne, tek tada moze on zivjeti u skladu s istinom i stvarnoscu. Kroz taj sklad sjedinjuje se covjek s prirodom i kozmosom ciji je neodvojiv dio. Kroz to se ispunja velika misija kozmosa.
   No, da bi do takvih spoznaja dosao, covjek mora uciti i sazrijevati, on mora postati svjestan sam sebe. A za to postoji skola, skola zivota. Kroz skolovanje dusa nastoji svladati odredjeno gradivo, predvidjeno "nastavnim planom" i, kao u školi, ona ce se nekim problemom morati baviti tako dugo dok ga ne svlada. Pritom, kao u svakoj skoli, ona polaze ispite. Ti ispiti su zivot, ovaj put u tjelesnom smislu. Jer zivljenje na zemlji pruza najvise mogucnosti za ucenje. Uceci se da rješava odredjene probleme dusa prelazi iz razreda u razred. Smrt je tako, simbolicki receno, prelazak iz jednog razreda u drugi. Kao u pravoj skoli, onda se donosi odluka o tome koliko je netko od propisanog gradiva svladao i sto još treba nauciti.
   Vracanje duga
   Razliitim rijecima pojedini ezoterijski pravci govore o tome sto se zbiva u tom medjustanju izmedju dva zivota na zemlji. No svi se slazu u jednom: nakon sto je svijest izisla iz tijela stoji covjek, sada nesputan svojim tjelesnim zatvorom, nasuprot Apsolutu i u isti mah, munjevito, spoznaje kakve je greske pocinio u zivotu iz kojeg je upravo izasao. Tada uvidja da jos mora uciti i zna da je to moguce samo kroz ponovno utjelovljenje na zemlji, jer prilike zemaljskog zivota pružaju najviše mogucnosti za ucenje. Zajedno sa svojim duhovnim vodama on tada traži i ceka da se pojave okolnosti koje ce mu pruziti najvise prilika za njegov daljnji razvoj. Na taj nacin lako je shvatiti da svatko od nas sam bira sredinu u kojoj ce se ponovno utjeloviti, povijesno i geografsko okruzje, ljude s kojima ce dolaziti u kontakt tijekom zivota. Sve ono sto nam se cini da se slucajno dogadja samo je realizacija unaprijed smisljenog plana. 
   Gotovo u pravilu susrecemo se s dusama s kojima smo vec bili u kontaktu u nekom od prijašnjih zivota. Zasto? Da dovrsimo, da stavimo stvari na svoje mjesto. Jer zakon karme je zakon akcije, djelovanja. A svako djelovanje ima svoju posljedicu koja se, prema prirodnom zakonu akcije i reakcije, vraca svom pocinitelju. Drugim rijecima, ono sto smo ucinili drugoj dusi vratit ce se nama na ovaj ili onaj nacin ali ne kao kazna vec kao lekcija, jer samo tako mozemo shvatiti ono sto smo ucinili, samo na taj nacin mozemo vratiti dug.
   Dakako, stvari tu nisu tako jednostavne i ni u kojem slucaju ne treba pomisliti da je svaki trenutak naseg zivljenja unaprijed odredjen u onom intervalu izmedju dva zivota. Ono što pokazuje karta naseg natalnog horoskopa - u kojem su sadrzane sve mogucnosti, dugovi i zadaci u odredjenom zivotu - samo je mapa puta kojeg trebamo prijeci, a ne i put sam. Sam put trasiramo u svakom trenutku sami svojim djelovanjem i time mijenjamo nasu karmu i stvaramo novu.
  Glavna su orudja na tom putu tolerancija, razumijevanje, prastanje i nesebicna ljubav koja rjesava i oslobadja od karmickih veza te ubrzava  nasu evoluciju.
                                                                                         (T. O.)

  always exclusive studio 2t