|
U PRAVO VRIJEME, NA PRAVOM MJESTU... | ||||||||||||||||||
|
|
ZUZANA Izuzetno simpatična, draga i omiljena, veoma često je, da li igrom slučajnosti ili namjenom profesionalne sudbine, u pravo vrijeme na pravom mjestu. Piše jednostavno, s lakoćom, uočavajući i sitne, veoma zanimljive detalje, koji drugima promaknu. Njeni tekstovi i storije o ljudima iz svijeta popularnosti odišu istinskom toplinom. Ova novinarska dama zove se Zuzana Čižmarikova i urednica je Top-redakcije TASR (Telegrafska agencija Slovačke Republike). Iako je sva predana poslu, svaki slobodan trenutak posvećuje sinu Mateju, kojeg često vodi i na putovanja. |
|
|||||||||||||||||
|
- Moj Matej ima tek deset godina, a već je odlučio da će biti novinar
kad odraste - smijući se priča Zuzana. - Vidite, dijete shvata ljepotu i prednosti ove profesije, kad su u
pitanju komunikacija, uvijek novi susreti i poznanstva u svijetu popularnih, ali nije svjesno onih
neizbježnih
muka, složenosti, stalne napetosti i trke s vremenom i rokovima. On je uvijek ili sa mnom ili kod moje mame. Od svoje treće godine dolazi u TASR. Tu je upoznao mnogo interesantnih osoba, a redovno surfa po Internetu.Biti agencijski novinar znači biti uvijek budan, uvijek spreman odgovoriti pozivu profesije, pa i onda kad svi zaključaju ured i kad se posvećuju privatnim obavezama. U novinskim agencijama je pravilo biti uvijek prvi i to je ono što počesto čovjeka "melje"...Telefon je uvijek pri ruci i uvijek je uključen svih 24 sata. Čak i kad ovaklo priča o svom poslu, čovjek stiče dojam da ga ne bi mijenjala za drugi, mirniji. Kao da nam čita misli, Zuzana nastavlja: - Ponekad, kad vidim ljude kako u 16 sati idu s posla kući, na trenutak pomislim, kako je to lijepo, ali odmah mi sine da ja to ne bih mogla. Ova dinamika i ovakav način života su mi "ušli u krv" i stopili se s mojim bićem..Valjda je to tako kod mnogih u ovom poslu. Biti novinar, znači odabrati poseban način života, živjeti život bez jasno definisanog radnog i privatnog vremena. TASR je državna agencija, koja trenutno ima 220 uposlenika. U novinarstvu i ovoj agenciji Zuzana je punih sedam godina. Prošla je sve segmente u ovoj kući i pisala iz svih oblasti, a već dvije godine vodi Top-redakciju. - Ponekad se u samoj kući čuju pitanja treba li jedna ovako ozbiljna agencija da obrađuje teme iz svijeta glamura, kulture, estrade...Takve demantira stalna potražnja brojnih radio stanica i lokalnih listova iz cijele Slovačke. Priče iz ove oblasti su ono što slušatelje i čitaoce najviše zanima. Valjda u svijetu poznatih prepoznaju dio vlastitih snova. * Kakva je situacija u Slovačkoj: da li poznata lica vole da se javno iznose sve one zanimljive "sitnice" iz njihovog života? - Možda ću vas iznenaditi kad kažem da je veoma teško doći do takvih priča. Kod nas ljudi ne vole, nisu naučili da mediji ulaze u njihov život. Ljubomorno čuvaju svoju privatnost. Obzirom da radim u javnoj agenciji, uvijek moram imati na umu gdje je granica između zanimljivog detalja i trača. Taj se prag ne smije prelaziti. * U nekoliko prilika, prva si objavila neka bitna događanja, pa ne bez razloga, kažu, imaš veoma često ekskluzivne vijesti i teme. Koliko je to rezultat 24-satnog rada ili slučajnosti? - Ako je čovjek stalno u pokretu, ako puno radi, onda zaista ostaje malo prostora da se kaže kako je nešto samo plod slučajnosti. Primjerice, prije tri godine, vraćala sam se iz Agencije doma oko pola pet ujutro. Samo koji minut ispred mene, u centru Bratislave desila se teška saobraćajna nesreća. Naš poznati rok-pjevač Jože Raž vozio je netom ispred mene motor brzinom 120 km/sat, kad ga je "pokupio" automobil. Bio je to strašan sudar! Samo što su jadnog čovjeka, totalno polomljenog i na ivici života i smrti hitno odvezli u bolnicu, ja sam naišla i kad sam saznala, odmah sam se uputila za njima u bolnicu. Samo deset minuta nakon nesreće, moja agencija je objavila vijest. Ovaj događaj me je zaista potresao i natjerao da razmišljam o profesionalnoj i životnoj filozofiji. Naime, profesija nalaže da što prije obavijestite javnost o događaju, posebice što je riječ o poznatoj ličnosti, a s druge strane imate realnu situaciju u kojoj se ljekari svim snagama bore da spasu život teško stradalom pacijentu. U oba slučaja, trka s vremenom, u obje varijante imate dug prema nekome: prema unesrećenome i prema javnosti... Kad je nakon desetak sati saopćeno da je Jože definitivno izvan životne opasnosti, bila sam neobično sretna. Nakon dugog liječenje, i danas, nakon tri godine, Jože opet pjeva i opet vozi motor... Slučajnost u ovom događaju jeste, kako to da sam od svih novinara baš ja naišla u tom trenutku... Malo ko pita kakvo je "radno vrijeme" agencijskih novinara. * Ipak, lijepo je baviti se ovom profesijom. Otvorena su vrata kod poznatih ličnosti. Rado si viđena na festivalima, raznim izborima ljepotica i ljepotana, u kazalištu, operi, usred glamura... Mnogi bi ti pozavidjeli i na putovanjima... - Ako ste stalno u takvom okruženju, onda vam to postane svakodnevica. Izgubi čar onog teško dohvatljivoga, nepoznatog. Vjeruj, nekad mi je puna glava, pa bih radije da sam negdje na izletu sa sinom Matejom. Oboje volimo putovanja. Tako, kad uspijem spojiti par dana oko vikenda, rado odemo na Jadran ili u neko slovačko banjsko mjesto... GLUMA I FILM IZAZIVAJU ŽELJU ZA SNOVIMA * Relativno često si i u društvu svjetskih zvijezda. Opiši nam susret koji te se posebno dojmio? - U Slovačkoj imamo nekoliko značajnih festivala i manifestacija i veoma jaku i gledanu privatnu televiziju Markiza. TV Markiza raznim povodima upriliči gostovanja svjetski poznatih pjevača, filmskih i drugih zvijezda. Slavna imena su i gosti na raznim manifestacijama. To su prilike kad ih upoznajem, intervjuišem. Od svih, najdraži mi je susret sa Belmondom. Svojom jednostavnošću i neposrednošću ostavio je snažan dojam ne samo na sve nas novinare (posebno novinarke), već i na narod. Naime. popularni Jean-Paul Belmondo, posjetio je međunarodni festival Art Film u Trenčianskim Teplicama...Narod, koji ga je dočekao na ulicama ovog malog grada, bio je ugodno iznenadjen njegovom jednostavnošću i skromnošću. Uvijek nasmijan, došao je sa Bečkog aerodroma sa svojim bodyguardom, koji mu je osobni prijatelj već trideset godina. Kasnio je nekoliko sati, i zato je odmah brojne prisutne zamolio da mu oproste. Noć prije mu je umro dugogodišnji prijatelj - pas Kalypso. Legenda francuskog i svjetskog filma se po, svojim riječima, unatoč ogromnom uspjehu kojeg je postigao u životu, na filmu, oduvijek trudio da ostane i bude jednostavan kao što to i jeste. - Hvala sudbini za slavu, ali ja živim kao i prije - rekao je na press -konferenciji. - Spavam u istom krevetu, imam iste prijatelje, volim svoju porodicu i imam vrt, u kojeg nikoga ne puštam - pričao nam je uz svoj tipični osmjeh. Otkrio nam je i svoj recept za sreću: - Nikad nisam gledao na svoje godine. Ako mi zdravlje dozvoli, nastaviću u svom poslu. Ako ne, kažem sebi, imao sam fin život. Bitno je svaki dan se probuditi sa pričom: Ja sam sretan....- rekao je i dodao:- Glumačka umjetnost daje ljudima svojevrsnu imaginarnost... Po njegovom mišljenju gluma i film su u mogućnosti izazvati u ljudima želju za snovima. Zato mu u filmovima ne smetaju lijepe žene ili auta: -Znam da je na svijetu puno bijede, rata i nesreće, ali film treba da pomogne ljudima da sve to zaborave, i sanjaju o finim stvarima,- rekao je Belmondo. Najavio je i svoje najbliže filmske planove. Par mjeseci poslije ovog susreta i razgovora trebao je početi raditi novi film, koji bi se zvao LAV. Takoder je htio igrati u pozorištu. Bebel, kako ga od milja zovu, nakon posjete Slovačkoj, gdje je dobio nagradu Glumačka misija, otišao je u Mađarsku... Potom, na godišnjem odmoru na Korzici, nepun mjesec od našeg susreta, teško se razbolio... Interview je svojevrsna ispovjedaonica... *Tvoj otac je poznati slovački pjesnik. Da li te je upravo ta porodična sklonost ka pisanju opredijelila za novinarski posao? - Vjerovatno tu ima i nešto malo porodične sklonosti, ali ipak se prilično razlikujemo. On je najviše pisec ljubavne poezije, iako radi i sa mnom u agenciji. Za razliku od njega ja u poeziju još nisam ušla. Volim poeziju, ali ne znam je pisati. Sad kad pričam, imam jednu zanimljivu story od prije nekoliko dana. Probudila sam se u 5 ujutro i kroz glavu su mi počeli ići stihovi. Ali ne na slovačkom jeziku, već na bosanskom!!! Ha-ha.. Jedna zaista interesantna situacija. Kako su stihove došli, odmah su i otišli. Možda nekad počnem pisati bosanske pjesme. (Zuzana se opet smije). Stvarno. Ozbiljno to kažem. U vašim pjesmama ima puno finih rječi i istine. Zato mi uvjek sviraju u autu Colonia, Severina, Dona Ares ili Kemal i Goran Karan... To su pjesme, koje znamo na pamet ja i Matej. *Sa puno ljubavi pričaš o ljudima koje si upoznala, a naročito o sinu Mateju? - Vidiš, svaki interview je svojevrsna ispovjedaonica. Kroz te razgovore otkrivaš dušu čovjeka: osobe koja isto kao i ti radi, živi, jede, spava, ima svoje planove, svoje ciljeve, snove...svoje lijepe i loše životne trenutke. Kako onda ne govoriti sa puno topline o ljudima koji ti široko otvore svoju dušu...Kad sam razgovarala sa Mireille Mathieu, čuvenom francuskom šansonjerkom, o njenom djetinjstvu, porodici, karijeri, životu, a ona je odrasla kao jedno od 14-toro djece svojih roditelja, ona je rekla: Velika porodica je velika sreća...Mireille danas ima 56 godina, a njena majka više od 80. No, velika diva i danas na putovanja vodi svoju mamu i kaže da joj je ona uvijek bila najveći oslonac u životu. Obzirom da ja puno vremena provodim na poslu, svaki slobodan trenutak nastojim posvetiti sinu. Želim da osjeti da sam ja njegov oslonac u životu, dok ne odraste... * Osim posla i sina, čemu još posvećuješ pažnju i vrijeme. Ima li u tvom životu mjesta za hobije ili ljubav? - Naravno da najvišu posvećujem pažnju Mateju, s kojim odlazim na treninge tenisa ili u prirodu. Onda se dosta bavim redovnim vježbanjem, fitnessom, iako to tako ne izgleda, ha,ha... |
|||||||||||||||||||
| Sad
sam dobila i dodatni hobby. Bratu se rodila mala lutkica, kćerkica
Marina, tako da se nadam da ću joj biti prava tetka. Vodiću
bebu u šetnju, šaliti se, kupovati ukrase i čitati joj prije
spavanja dječje priče. A, što se tiče moje ljubavi, ta
priča je baš u ove zadnje mjesece vrlo teška i tužna. Našla sam
pravog muža...Susreli smo se nakon nekoliko godina. Mogla je to biti
priča za knjigu i maštanje o zajedničkoj porodici. Ali, kao
što to zna biti u priči, i u ovom slučaju daljina je
presudila. Priči je došao kraj... Iako ne s moje strane. Ja, kad
volim, volim jednako, bez obzira na udaljenost, kilometre. Kilometri mi
uopšta ne smetaju. Takav odnos imam i prema porodici i dobrim
prijateljima... Napisala: Mihaela Ćurić
|
|
||||||||||||||||||
|
© studio 2T, 2002. Sva prava pridržana.
Mail to WEBMASTER
Optimizirano za rezoluciju 800x600, MSIE 4.0 ili više |
|||||||||||||||||||
|
always exclusive studio 2t, e-mail: studio_2t@yahoo.com |
|||||||||||||||||||
Zuzana
Cizmarikova i Ornella Muti
