studio za dizajn i webdizajn 2t

DA LI JE ŠALA ILI NEKO TO OZBILJNO SMJERA !?

home-ulazna

Alija Arnautovic

Esdaun na Uni

Operacija u cetvrtoj dimenziji

Reinkarnacija

Piercing: da ili ne?
Tetoviranje: da ili ne?
Profesija novinar: ZUZANA
ADRIANO CARBONI
GIUSEPPE CARUZO
Spolne bolesti

menu-ulazna

 

Paola Lucchessi upozorava:
TREBA LI BOSNI TRAGEDIJA VAJONTA ?

 

 Bihać, 15. 10.2004.-  Pismo koje smo primili e-poštom od Paole Lucchesi samo je jedno od svjedočanstava naše surove stvarnosti u kojoj se mnogo šta u najvišim instancama vlasti radi "ispod žita", a što može imati nesagledivo loše posljedice i po cijela geografska područja i po narod koji ih nastanjuje.
  Pismo Paole Lucchesi upozorava. Ona je samo jedna od nažalost usamljenih pojedinaca koji imaju hrabrosti da se suprotstave, da javno saopšte svoj stav kako bi narod napokon mogao shvatiti šta mu se i kako može "zakuhati" pod parolom "napora za opšte dobro".
  Podržavamo glas ove hrabre Talijanke, te njeno pismo (koje je upućeno na brojne adrese sa mailing-liste sajta "Smaragdna dolina"), objavljujemo i na našim stranicama, uz šokantnu priču o sudbini doline Vajont u Italiji, gdje su u jednom trenutku uski biznis interesi prevladali nacionalne interese i prouzročili jednu zaista antologijsku katastrofu.
 
  ... Zafrkava me Slobodan Brčin, ministar prostornog uređenja Unsko-sanskog kantona, prije desetak dana na EKO-sajmu ovdje u Bihaću, kad ga pitam kad će doći napokon u Martin Brod: "...doći ću sagraditi tu branu za hidroelektranu...".
  U njegovom uredu prije par mjeseci vidjela sam crtež 137 METARA VISOKE BRANE planirane na ušču kanjona Unca, gdje se Unac ulijeva u Unu. Malo je falilo da padnem iz stolice.
   - Vi niste normalni!
  Priča je bila izašla nekoliko dana ranije u toku druge javne rasprave o strateškom plana razvoja Kantona: pred kraj skupa on nekako nonšalantno ubaci rečenicu koja zvuči :
   - "Neki Taljani i neke Švabe nude 80 miljuna eura da grade hidroelektranu u Martin Brodu". 
   Nekolicina nas skočila je na noge. U vrijeme ručka pokušali smo Brčinu objasniti da će to moći samo preko naših mrtvih tijela.
   - Ma, ko ide u Martin Brod,- upita on mene.
   - Ma kako KO? JA ! Tri godine tamo vodim posjetioce, dvije godine radim međunarodne volonterske kampove.
   - Ma, nitko tamo ne živi,- opet će Brčin.
     Zinem...
     To ću kasnje prepričati Martinbrođanima (istina, nisu gomila, ali to je sedamdesetak obitelji, plus ljudi na Palučcima, a šta reći o Kulen Vakufu?): ehy, ljudi, zar niste znali da zapravo vi ne postojte?
    Dakle, bila sam pozvala našeg ministra Slobodana da posjeti Martin Brod pa se uvjeri vlastitim očima da u gornjoj dolini Une - o čudo! - zbilja žive ljudi, i također da samo psihopatološki kriminalac može sanjati o tome da zatvara jedan kanjon jedne kraške rijeke sa branom, riskirajući da poplavi cijelu dolinu...
    Da li ste ikad čuli za katastrofu Vajonta u Italiji?
    To je događaj od prije nekoliko desetljeća. Od tada u Europi se dobro čuvaju od tog tipa projekta - ali, naravno, pokušavaju to uvaliti zemljama gdje lokalni političari samo sline na ideju 80 miljuna Eura ulaganja.
    Ili 164.722.000 Eur, kako čitam u članku Viktora Bjelića (Mladi Istraživaći iz Banja Luke, trebali bi još biti na toj listi - ako ste tu, kucajte! da vas čujemo, please), od prošlog augusta, o sličnom projektu na Vrbasu.
    Odličan članak, na engleskom, možete ga pročitati - i naježiti se! - na:
    http://see-environment.info/news.shtml?x=1229

   I u međuvremenu ste vjerojatno čuli o Tari, još jedan sličan užas, koji bi za profit Britanske kompanije i nijhovog prijatelja, lokalnog crnogorskog "biznismena", uništio zauvijek jedno svjetsko čudo, jedan od najlijepših kanjona na svijetu.
 
   Bosna je na udaru, ljudi moji. Hidro-struja je jedna od vaših rijetkih roba (uz drva) koje su iako atraktivne za međunarodne vukove. To sam otkrila na jednoj konferenciji u Italiji, tipičnoj konferenciji o "business opportunities" kod vas.

   Ako pratite što se na svijetu zbiva i znate da nafta nije važna samo za vaše autiće, shvatit ćete da se profiliraju užasne borbe u našoj budućnosti za atraktvine izvore struje.

   I još: Svjetska Banka, koja se ovdje često muva, poznata je po forsiranje takvih rušilačkih projekata brana. Uvijek cilja na siromašne zemlje i predloži planove katastrofalne za lokalno stanovništvo. Nekoliko nijh smo uspjeli baš mi email aktivisti zaustaviti.

   Ovo ljeto ja sam malo stala na loptu, sa našim Brčinom. Jer u Martin Brod sam dovela tridesetak volontera i baš u tom kanjonu Unca uredili smo prvi dio staze do Crnog Vrela. Neću vam opisati ljepote Unca, idite pa si to sami pogledajte na manu:slike smaragdnadolina.net  

  Imamo i video od lani, kad smo išli prvi put pa sam tamo vodila US televiziju.

   Naravno, nema govora o bilo kojoj gradnji u Martin Brodu za sada, jer je Federacija uvela moratorium dok se ne urade studije izvodljivosti za Nacionalni Park Une.

   Šteta što ista Federacija drugu godinu po redu nije stavila ni kintu na taj famozni park. Čekaju da to njima rješavamo mi stranci - naravno. A eto, brže se nađu pare za apsurdne i destruktivne projekte, koje će brdo love kanalizirati u vrlo mali broj uvijek istih džepova, nego za razvojne projekte koji bi kruh davali svim tim obiteljima na toj teritoriji.
   Mi smo njima počeli davati kruh sa tim turizmom, ljudi se ohrabrili i vidjeli da to mogu. Sad guramo projekte za biopoljoprivredu.
   No, došlo je vrijeme da neko malo traži od te kantonalne vlade precizne podatke o tim suludim projektima.
   Ja sam neformalno već počela. Kako rekoh, vidjela sam projekt kod ministra. Pitam ja njega koji su ti "Švabi i Talijani" koji njima obećavaju miljune eura za tu suludu ideju. Prčkara on po stolu, traži vizitke, ne može naći, kao... Aha. Dobro. U Martin Brod nije došao, do sada.

    A eto, dolazimo do onog dobacivanja na sajmu. Ja njega ponovo zovem, on meni ponovo da će doći da diže tu branu. Zafrkava. Da, ali koliko?
   Eno ljudi, tko hoće sa mnom kod našeg Slobodna? I kod Štulanovića, ministra privrede, jer su se i sa njim vodili sastanci u vezi s tim projektom, sa tim misterioznim ulagačima?
   Ja ću ići kao novinar, jer nemam druge funkcije. Sumnjam da ću puno saznati.
   No, od onih koji to sad čitaju ima puno više... Više organizacija, sa pravom da traže tu informaciju - ukoliko vas zanima, naravno.
                                                                                                    Paola Lucchesi

*** ah, by the way, naravno da ni nuklearni otpad na Trgovskoj Gori nije rješen.... jesmo li svi zaboravili našu 2001? pa da, znate točno KOME to govorim....
 

              Vajont je priča od prije 41 godinu. Užasna katastrofa,
                        
koja je koštala više od 1.900 ljudskih života.

  Zapravo, godišnjica je ovih dana, jer se to desilo 9og oktobra 1963 - možda ta "slučajnost" traži da to naglasimo baš sada šta znače brane, pogotovo kad iluzija velike zarade, taština i nemara za sigurnost utječu na takve pothvate. Našla sam websajt www.vajont.net  , idem im pisati da tražim nijhovu pomoć za informativnu kampanju - hvala Vitkoru što se super brzo javio, nevjerojatno mi je drago da se mene sjeća kao ja njega, od Dana Une ovdje u Bihaću prije tri godine.
   Dakle, tu daleku noć skoro 300 miljuna kubika kamena i zemlje srušili su se u umjetno jezero iznad brane Vajonta i stvorili divovski val koji je poplavio doline Vajonta i Piavea.

  "Bez obzira na to što činjenice i uvjeti dokazali su da je katastrofa bila predvidljiva i mogla se izbjeći, projekt završavanja brane nastavio se" (iz vajont.net)

  Dok vam pišem čitam povjest projekta Vajonta iz tih stranica i krv mi se sledi u žilama: radilo se o KANJONU (jeste li pogledali slike KANJONA Unca?), a to je za inženjere koji su smislili projekt bila idealna prilika da se sve to začepi i stvri ogromno akumulaciono jezero. Zašto? GLAD ZA STRUJU, tačno kao i danas. A, tu govorimo o godinama prije drugog svjetskog rata (kada je projekt započet, da bi se nastvio u pedesetim godinama) - samo da znate koliko je "moderna" tehnologija koja se vama danas nudi.

   Poduzeće SADE koje je vodilo tu avanturu počelo je radove bez odobrenja.
   A, Vlada je ipak sve to gurala dalje, ma koliko neregularno, zasljepljena idejom o velikim prednostima projekta. Računalo se da će lokalno stanovništvo sve to prihvatiti jer bi se zaposlilo dosta lokalne radne snage.

   Ipak, bilo je puno opozicije jer ekonomska šteta za cijelu dolinu je bila velika: poplavljena je velika površina plodne zemlje, a čak par stotina kuća, uništen pejsaž, poremećene su komunikacije... Ipak, Vlada je stanovništvu oduzela zemlišta i krenula dalje. Najmanje (=ništa) se čulo o rizicima za sigurnost stanovništva.

  Stručnjaci SADEa često su jednostavno ulazili u privatne posjede i počeli raditi bez da je bilo ikakvih ugovora ili dogovora - bilo je i nasilnih istjerivanja cijelih obitelji.

  Čim je počela gradnja bilo je očigledno da su pretpostavke na kojima su se projektanti temeljili totalno krive: kamen nije bio kompakt kako su očekivali, nego posložen u više slojeva, rušio se, "gutao" beskonačne količine betona. A dok je gradnja brane Vajonta bila u toku, 1959. srušila se druga brana, na rijeci Frejus.
  No politička komisija koja je bila odobrila projekt nije htjela niti razmotriti mogućnost da su nešto pogrešno odobrili, niti kad su se pojavili fenomeni poput pukotina od 2500 metara, skroz do dna doline, koja je očigledno mogla uzrukovati rušenje ogromnog dijela planine.

   Interesi u igri su bili preveliki. Godina 1962. cjeli ciklus projvodnje i prodaje struje prešao je od poduzeća SADEa do nove državne ustanove ENEL.
   Prve su studije bile površinske, no priča je otišla predaleko da bi se zaustavila. Počelo se puniti jezero prvi put, još jednom bez da se čeka dozvola. Oronilo se 700.000 kubika, koji nisu tada uzrukovali štetu, a ostavili su poznati "M" znak na boku planine, koji je najavio puno veće odrone.
  Projektanti su se ipak plašili, počeli tajne testove na modele brane i jezera, punili i praznili jezero tri puta. Lijeva obala nije bila stabilna, geološke reakcije bile su drukčje od očekivanog, teren je upio vodu kao spužva umjesto da stvori siguran kontajner. (* pitajte se kako funcionira kraški teren oko Une i Unca.... spužva od kremena... pitajte se kako funkcionira korozija, kad izgleda da se niko drugi to uopće ne pita).
   I još uvijek su išli dalje. Treći put su jezero punili šest mjeseci prije definitivne tragedije. I punili su do 710 metra, deset metra više od granice maksimalne sigurnosti: niži nivo bi značio dulje rokove za profit i vraćanje ulaganja, a radovi su na kraju koštali puno više nego očekivano, trebalo je uraditi ojačanja brane koja nisu bila predviđena.
   Lijeva obala se ponovo počela rušiti na početku septembra, nivo vode rastao je zbog padavina. Zadnji mjesec do tragedije zemlja se ljudima u dolini tresla pod nogama i gromila, strah se širio.
   Trebalo je doći do 27og septembra da bi odgovorni pokušali spustiti nivo vode u jezero, a bilo je već prekasno.

   U 22.39 devetog oktobra počela je apokalipsa.

   Cijeli bok planine Toc, tri kilometra dužine sa poljima, šumama, kućama, dijelio se od planine i srušio se u jezero iznad brane. Bila je to ogromna masa kamena i zemlje. Nestalo je jezero, digli se ogromni bijeli oblaci - vodeni val visok 100 metara, nosio je blokove kamenja teške stotine tona. Elektrovodi su osvijetlili dolinu nekoliko sekundi gigantskim kratkim spojem..., onda je nastao totalan mrak.
   Zapravo se vodena masa dijelila u dva vala, onaj uzvodno pomeo je desetak naselja na obali jezera, a onaj drugi preskočio je branu, urušio se u kanjon sa masom od 50miljuna kubika vode, dobio veću brzinu zbog stvorenog pritiska u kanjonu i izašo sa ubilačkom snagom na gradić Longarone, gdje se Vajont ulivao u rijeku Piave.
   Ljudi su osjetili vodenu maglu koja je prethodila 70 metara visokom valu. Nažalost, više nije bilo vremena za bijeg.
   Voda je sve iščupala iz korijenja, kuće, crkve, ceste, trgova, spomenika... Od željezničke stanice ostale su samo krhotine pruge, savjene kao grančice. Više naselja oko Longaronea je potpuno ili djelomično uništeno.

   ...Brana je još uvijek tamo. Niko je nije maknuo. Pokopani su mrtvi, obnoviljena sela, život ide dalje. Naši su sjevernjaci inače žilavi, nedaleko od te regije šesnaest godina kasnje stravičan zemljetres u Friuli odnio još više od deset hiljada života, a opet su se ljudi digli na noge, pokopali mrtve i obnovili sela i poduzeća. No, u tom slučaju nije bila ljudska ruka uzrok katastrofe.
    265 metara visoki betonski gigant - tada najviša brana na svjetu - još danas začeplja kanal Vajonta. Sistem Vajont nikad nije proizvodio struju, samo smrt i razaranje.

                                                                                                    Paola Lucchesi

 
 
 
© studio 2T, 2002. Sva prava pridržana. Mail to WEBMASTER
Optimizirano za rezoluciju 800x600,  MSIE 4.0 ili više
 

  always exclusive studio 2t,  e-mail: studio_2t@yahoo.com